U četvrtak, 10. ožujka, moj suprug i ja smo napustili naš dom u 5:30 sati. Odvezli smo se 3 sata na Chatham, Ontario, kako bismo bili dio još jednog miroljubivog prosvjeda u znak podrške 21 pasa koje je OSPCA uhitio od sumnjivog napadačkog prstena koji sada čeka moguću eutanaziju. Prije smo sudjelovali u 2 prosvjeda u Newmarketu, izvan sjedišta OSPCA-a, ali to je bio prvi put da smo uzeli putovanje po cesti za prosvjed izvan suda (možete pročitati više o ovom slučaju i našim prethodnim prosvjedima ovdje).
Ovo je slučaj blizu našeg srca. Naša obitelj nikad nije poznavala Pit Bullse da budu ništa drugo nego ljubazni i odani obiteljski psi. Budući da sam se prvi put uključila u zagovaranje za ovaj slučaj, imala sam mnogo neprospavanih noći razmišljala o tim 21 pasa s oznakom "Pit Bull tipa" (oni se tek trebaju potvrditi kao Pit Bullovi izvan OSPCA), koji su bili u zatvoru kavezi već više od 6 mjeseci. Opsjednut sam slikama tih pasa u izolaciji, iza rešetaka, koji žive bez ikakvog ljubljenog ljudskog kontakta, bez ikakvog pokušaja rehabilitacije, već su pretrpjeli u rukama ljudi koji su ih prisilili na borbu. Ja drhtim misliti kako se ti psi moraju osjećati. A ja sam apsolutno mučio mišljenje OSPCA da se niti jedan od njih ne može rehabilitirati. Ne kupujem to zbog otkucaja srca.
Okupili smo se ispred zgrade suda u Chathamu oko 9 sati s oko 40 drugih zagovornika, zahtijevajući drugu priliku za te pse. Svi smo održali naše prosvjedne znakove, marširali pred sudom i zaustavili se razgovarati s lokalnim medijima i članom provincijskog parlamenta (MPP) Rickom Nichollsom koji je napravio put iz Toronta kako bi pokazao svoju potporu u ovom slučaju protiv OSPCA. Nadao se se da ćemo se istog dana odvesti od sudnice s dobrim vijestima. Naš najveći strah je bio da OSPCA bude odobren njihov zahtjev, da eutanaziramo te pse. Međutim, nisu imali takvu pobjedu. Nažalost, psi nisu imali ni pobjedu toga dana, jer je slučaj odgođen do ponedjeljka, 18. travnja.
Dio argumenata OSPCA je da, budući da optuženi u ovom slučaju i dalje "posjeduju" pse, ne mogu ništa poduzimati. Ovo je njihov ponavljani odgovor kada bilo koja agencija (a bilo je i nekoliko, kako unutar Ontarija tako i izvan Kanade) pruža pomoć u obnovi tih pasa. Zašto je OSPCA odlučio podnijeti molbu sudu za eutanaziranje pasa, jer je njihov jedini način djelovanja nešto što nitko osim OSCPA ne razumije. Na raspravi u četvrtak za OSPCA, odvjetnici koji predstavljaju četiri skupine za zaštitu životinja (zlostavljači u nevolji, koji su formalno podnijeli prijedlog intervencije, priče o pse, životinjski savez kanadske i životinjske pravde) prisustvovali su sudu budućoj namjeri intervencije.
Od svog prvog miroljubivog prosvjeda u ovom slučaju, početkom veljače, ovaj slučaj je izgradio značajan zamah u medijima, s pokrivenošću od malih gradskih novinskih agencija do mreža na nacionalnoj razini, kao i putem interneta putem društvenih medija. Potpis na nekoliko kružnih prijedloga povećao se za tisuće i tri MPP-a koji su govorili u Donjem domu u prilog ovim psima. Te rasprave, do sada, upravo su otišle u krugove i nisu imale pravi odgovor.
Zakoni o posebnim zakonima o ponašanju (BSL) u Ontariju čine ovo složenim slučajem. Ontario je jedino mjesto u Kanadi gdje postoji zabrana širom pokrajine na "Pit Bull tip psi", pa stoga sve popularnija oznaka "Ontario je Pits". Za mene i moju obitelj ovo je postalo neugodno mjesto za živjeti kad se radi o zakonima protiv naših životinja. U svjetlu zabrane pokrajine, u tim je psima moguća samo jedna funta. U priopćenju odvjetnika koji predstavlja pseće priče, predloženo je da se svetište aplicira za označavanje funta kao sredstvo za pomoć tim psima. Predstavnik za priče o pasima mi je rekao da će učiniti "što god možemo da ih spasimo".
Ne možemo dopustiti ovim 21 pasu da umru kao kaznu za život koji im je ljudskim rukama prisiljen na njih. Oni su nevine žrtve i njihovi su životi važni. Mnogi zagovornici vole uputiti slučaj Michaela Vicka u obranu mogućnosti rehabilitacije za ove pse. Kad sam prvi put razgovarao s novinarom o mojim osjećajima u ovom slučaju, rekla mi je da OSPCA to poriče, navodeći da su svi slučajevi različiti. Objasnio sam joj da je od 51 jama bikova koji su spašeni iz tog nezamislivog užasa, 48 su bili sposobni za rehabilitaciju, a mnogi od tih pasa nastavili su živjeti kao članovi obitelji, neki s malom djecom, a četvorica su čak certificirana kao terapijski psi. Nikad nije bilo izvještaja o agresiji od onih pasa koji su usvojeni.
Razumijem da svi psi spašeni i rehabilitiraju ne mogu živjeti s djecom, a neki od njih ne mogu živjeti u kući i ostati na spašavanju i svetištima za ostatak života. Ali, apsolutno nema načina da vjerujem da ako se 48 pasa koji su podnijeli pravi pakao na Zemlji mogu biti rehabilitirani, da ti 21 ne mogu i moraju umrijeti umjesto toga.
U ovom trenutku možemo samo čekati i vidjeti što se javlja na sudu u ponedjeljak, 18. travnja. Za mene je najveća tragedija u ovom slučaju bila da su ovi psi bili opljačkani prilikom da postanu ljubavni članovi društva i / ili obitelji i nikada nisu imali priliku biti najbolji prijatelj nekome, kao što to mogu samo psi.
Ovaj je post ponovo objavljen iz bloga Emily Mallett.
Istaknuta slika putem ASPCA
